RadarURL To flow like a river, and drift like a cloud. <body>

To flow like water, and drift like a cloud.











13.11.2018.

Da mi je još jednom..



Nekako mi se tipična Jesen zavukla u kalendare,

na foru,

možda je bila skrivena u koverti koja se bijelila u sandučiću.

Ona tipična Jesen se zavukla negdje u mokre,

prljave cipele,

u tkanine džempera,

u šarene šalove

i rukavice bez prsta.

Prolila se iz šumskog voća ili vrećica pileće juhe,

ušuljala se iz ukusa meda i mirisa limuna,

možda iz šipka,

ili jabuka,

ili naranči,

ili mandarina s mora.

Nije baš bitno, je l’?

Misli mi se lijeno vuku preko hladnog parketa,

prostiru veš na balkonu,

čiste prljavu kuhinju,

namještaju jastuke po veličini a zatim spavaju ispod novog jorgana,

i čudno mi da ni kiša ne kvari njihovu koncentraciju,

ni vjetar što fijuka kroz pukotine prozora,

ni snijeg na planini,

ni ptice što lebde oko zgrade,

ni sijalica što treperi kasno u noći,

ni ljubičasti zidovi,

ni sat koji vječito pokazuje da je skoro jedanaest.

“Vise u zraku, obješene kao naranče.”

Smeđe, vlažno lišće bježi iz ogoljenih krošnji

i lokve vode su prostrte ispred zgrade

i usahnulo cvijeće se žuti pod posljednjim jesenjim suncem,

prije nego što se izgubi negdje iza polukružnih oblaka,

negdje u sivom nebu,

negdje iza bijelih vrhova u daljini,

prije nego sjeverac zatutri

i potjera mačke

i pse lutalice

i cigane što prose po ulicama.

 

 

 

 

 

 

11.10.2018.

Džepovi puni zvijezda.



Uporno zaboravljam da ne trebam pokušavati pisati

dok su mi slušalice čvrsto pripijene uz glavu

jer upravo tad proizvode najbogatije zvukove

i obmanjuju svaku misao koja se nađe u blizini koncentričnih krugova

apsolutnog blaženstva

jer melodije rezonuju negdje s bićem

u samom centru duše

koja se topi u valovima odmjerenih udara o bubanj

i šestu žicu na gitari.

I ne samo to;

počeo sam da osjećam fizičke simptome

zbog nemogućnosti da zapišem tačno tri rečenice

zbog kojih se budim u pola šest u jutro

ili u četiri u jutro

i zbog kojih nisam u stanju zaspati

sve do nekoliko minuta prije nego mobitel zavibrira

i valja mi ustati i ispuniti dan.

Ne znam zašto se tačno osjećam smeteno

i nepostojeće ispred te tri rečenice,

ne znam zašto ih doživljavam kao neke velikane

koji se trebaju urediti,

izoštriti i s apsolutnom preciznošću servirati

u neku općeprihvaćenu formu

i tako ih čitati i doživljavati.

Nekako osjećam da se prelijevaju preko klasičnih opisa

visokih stabala i kružnih krošnji

koji se njišu nad krivudavim putićima

ispod kojih djeca hvataju hlad

i škilje dok pokušavaju oboriti bodljikave plodove

iz zlatnih krošnji;

nekako mi se čini da je potrebno nešto modernije

i urbanije

da bi se osjetile i doživjele u pravom svjetlu, ali šta?

Pitam se kako bi to odradili neki od ovih ljudi

koji me sa podrugljivim osmijehom posmatraju sa polica,

ima li uopšte smisla okretati korice prema zidu,

to mi djeluje kao neki luđački poduhvat

ali ne mogu a da to ne napravim.

Naposlijetku,

uvijek bježim u dobro poznatu matricu,

u vjetar kroz otvoren prozor,

u spuštene roletne kroz koje se zrake probijaju i razlijevaju po zidovima,

u tiho pucketanje vatre

i nesvakidašnji ples plamena svijeće,

u odmjereno pomjeranje pramenova kose

i duge,

bijele prste negdje na koljenima,

na struku, u kosi,

u razumno blebetanje,

zastanem,

nastavim,

gledam uokolo i primjećujem pauka na zidu

i ptice na žici

i svjetla koja trepere iz izloga

i blještave reklame s pokvarenim pikselima,

nekako smušeno,

zamjenjujem stvarne rečenice suludim opisima koji ničemu ne služe

osim samima sebi.

 

I šta sad.

Opet je jutro

i opet je četiri sata

i opet ne mogu da spavam

i opet te iste tri rečenice kuckaju prstima po zidu

i klate se na zavjesi

i okreću one korice da me sa podrugljivim pogledima

svi zajedno odmjeravaju

i opet mi se krevet čini uskim

i opet mi neki nagli porast temperature ne da mira

i guram noge van pokrivača

i očekujem velike, crne kandže

i duge bijele zube da mi grickaju usijano meso,

ne mogu nazad u matrice klasične književnosti

i naučenog izražavanja,

ne mogu napred jer napred ne postoji;

ostaje mi da visim

bespomoćno prikovan

za konture svijeta koje čine te proklete tri rečenice.

02.10.2018.

Svijet u mojim očima.


Danas sam se probudio kao u nekom novom jutru i ostao da ležim neodređeno vrijeme.

Prevrtao sam se lijevo i desno, podbacivao jastuke između koljena, ispod ruku, oko vrata, ležao na leđima, na stomaku, na lijevoj pa na desnoj ruci i svaki novi pokret je budio nit sna i prije nego što sam ih stigao uhvatiti, da ne odlete kroz rupice na roletnama, nestajale su u blagom šumu kiše i vjetra koji zavija sa druge strane bijele plastike.

Prvi put ove godine sam cvokotao zubima i gledao maglu oko zgrade s druge strane ulice, brojao sam crne ptice koje su oblijetale iznad nje i iz nekog razloga razmišljao o odlasku na jug, prema nekom suncu i plavom nebu i bijelim oblacima i palmi na nekoj pješčanoj plaži i mogao sam da vidim i djevice bijelih bedara koje bi donosile šarene koktele na pucketanje prstima.

Posmatrao sam parče šume u daljini koje se mirno, skrušeno predaje vjetru i kiši i snijegu koji neminovno dolazi, kako se javor ili jablan ili to ogromno, visoko, bjeličasto stablo uvija i izvija i proteže grane još jedan posljednji put prije nego ga opkoli magla i prije nego se u njegovu ispucalu koru uvuče mraz i na njegove ogoljene grane naslaže led i snijeg i objese ledenice.

Migam očima zbunjeno jer sam na momenat bio van komforta zatvorenih zidova i natkrivene glave i učinilo mi se da sam krajem oka negdje spazio miša u polju i vrtogalvom brzinom sručio se iz oblaka za njim, učinilo mi se da sam na momenat u nekom tamnom podrumu, u nekom kamenom podrumu gdje mi preko ivica usana curi neki tamni đem od šljiva i neki domaći, topli hljeb i hladno mlijeko kojeg dosipam iz posudice na malenom prozoru stare, drvene, škripave kuhinje.

Ali samo mi se učinilo, jer hladan parket pucketa pod bosim nogama i migoljim prstima i pokušavam se održati na petama jer hladnoća probija do kosti i cvokoćem nekim nezaustavljivim ritmom i grlim gole ruke i gola leđa i trpam ruke u lažne džepove.

Kako samo volim kišu i otvoreno sivo nebo iz kojeg pada i sijeva i puše i krajolik se oblikuje svakih par minuta, krajolik u kojem možeš tražiti obrise i likove životinja i random objekata iz okruženja.

Volim promatrati malena, mila stvorenja duge, svijetle kose kako otresaju višak snijega i presotale kapljice vode sa rukava i ramena i bedara, volim da ih gledam kako se zavlače u plišane, šarene dekice, dok se zamotavaju u prevelike, šarene, džempere iza kojih vire svojim ogromnim, tamnim očima dok se obrazi rumene i usne pucaju od crvenila i užarenosti, gola ramena, pramenove kose koji padaju u oči i koji se ugodno smjeste iza uha, vrhove prstiju, mekoću jagodica dok pretražuju lica i usne i žile na vratu i koščasta koljena.

Volim šarene čarape na pruge i nejednakost.

Volim prevelike šalice pune nekog crvenog, narandžastog, žutog čaja koji se isparava na krajevima stola, volim miris starih knjiga i poneki smijeh dok se čuje zvuk listanja stranica.

Volim tihe melodije veličanstvenih pjesama dok kiša lupka o prozor i oluk i dok sijeva u daljini i grmi u naletima, u taktovima, kao u pjesmi u šesnaestercu ili osmercu, pravilno, ustaljeno, umirujuće veličanstveno.

Volim ogoljena, šumovita brda, volim otvoreno nebo, volim pucketanje vatre, polja jagoda i malina i kupina, volim stare šumske puteve koji nikud ne vode i pečurke koje rastu u sjeni velikih stabala i opalo, trulo lišće.

Volim Jesen i sve što nosi sa sobom.

 

 


Noviji postovi | Stariji postovi