RadarURL To flow like a river, and drift like a cloud. <body>

To flow like water, and drift like a cloud.











03.12.2017.

Gold Guns Girls.

Ja sam njinjav kad se probudim.

Najviše što mogu u jutro je glasno se protezati, sjediti mirno i žaliti se na vrat koji boli i desno rame koje boli i leđa koja bole i sanjati o nekoj masaži.

Dišem usporeno, hodam usporeno, pomjeram stvari usporeno, reagujem usporeno, misli mi se slažu usporeno. Teško primjećujem snijeg na brdima i temperaturu ispod nule i da sam sjeo i umotao se a da nisam donio ni vode, ni čaja, ni kafe i osjećaj razočarenja se prikrada usporeno, i žeđ i suha usta se usporeno prikazuju ali mrsko mi je ustati još jednom i radije pišem o tome nego da se počastim gutljajem hladne vode, koja bi ugasila žeđ.

 

Je l’ još neko radi nedjeljom?

Treba mi neka distrakcija, šta radite dok radite?

30.11.2017.

HHmmmmmmmmmmmmMMmmmmmmmmmmMM HHmmmmmmmmmMMmmmmmmmmmMM



Često ležim par minuta u krevetu kad se probudim i trudim se da rastjeram snove ako ih se ne sjećam najbolje ili da ih zapamtim ako se sjećam nekih detalja i zbog toga ležim u krevetu par minuta a zatim se ispravim u sjedeći položaj i naslonim glavu na lijevo koljeno, prevalim preko njega na lijevu stranu i još uvijek u mraku tražim debele, zimske čarape i dok mi stopala dodiruju hladan parket zadrhtim na trenutak. Često škiljim na jedno oko dok palim svjetlo u kupatilu i uvježbanim pokretima napipavam umivaonik i kaladont i četkicu za zube sa desne strane i perem zube bar nekoliko minuta, dok lijepo ne otvorim oba oka a onda prebacim na hladnu vodu i operem lice.

Teturam se po hodniku i navlačim komad po komad odjeće, trenerke, majice, hoodice, zamotavam se u žutu dekicu i tražim prvu pjesmu za taj dan a onda poljačam(pojačam?) muziku i sklopim oči na par minuta još jednom.

Ovih dana kiša pljušti i magla se diže i mota oko zgrada  i pedeset nijansi sive se provlači kroz grad i sve nekako djeluje neživo, nema boja, nema mirisa, nema glasova, nema buke, samo kiša što lupa o metalne oluke i po limu na balkonu.

Često zamišljam sve te ljude koji to jutro bulje kroz prozor i zamišljam kako im se pogled gubi tamo gore u planinama i bijelim vrhovima ili  kako prate automobile na ulici i djecu u žutim kabanicama i djevojke pod rozim kišobranima i studente s bilježnicom u rukama ili indeksima ispod ruke, neku staricu koja se muči preći sklisku, vodenastu ulicu i bezobrazne vozače koji ne usporavaju na lokvama vode. Zamišljam te ljude kako broje novo žuto lišće na krošnjama ispod vlastitih balkona, kako gledaju tu kišu koja neprestano lije i kako proklinju svoje šefove, studente, ljubavnike koji ih tjeraju da izlaze na hladnoću.

Jutros su mi prsti hladni i osjetim kako mi se kosti, kako mi se zglobovi stružu jedan od drugi i napor je pomjeriti ruku i dohvatiti Cedevita bonbonice i napor je oguliti još jednu mandarinu i napor je podići šalicu za još jedan gutljaj Jabuke-cimet i napor je otvoriti usta i progovoriti i napor je sjediti na stolici jer sve što želim je vratiti se u krevet i nabacati sve dekica koje posjedujem i navući kapu i rukavice dok se ne ugrijem i spavati, spavati i još malo spavati i probuditi se osluškujući da li još pada i opet spavati.

Ovih dana mi se kroz glavu provlači milion misli i odluka i previre se ostajanje i odlaženje i voljenje i ljutnja i kajanje i stid i strah i nemoć i pažnja i nepažnja i smirenost i staloženost i jasnoća i zbunjenost. Znam da će sve biti u redu, ali ne znam kako da se ponašam u međuvremenu.

 

Katatonično stanje me uljuljkuje u neko melanholično stanje uma i duha i tijela i izvlači iz mene neke skrivene želje i potrebe i rado bih im se predao ali Nina želi da uči o “Our home planet” i Raymond je bolestan i želi da zna više o “Modern nursing” i Renee je divna i želim je posvojiti, Renee ima šest godina i voli Nursery rhymes i pjevamo pjesmice i smijemo se, Ray ima malog brata koji mu se konstanto penje po glavi i sjedi tamo i smije se onako iskreno, djetinje a Ray ima 8 godina i voli brata više nego što ga boli težina i izvinjava mi se a ne kuži da meni srce kuca toliko glasno da ga čuju u zgradi do jer mi u takvim momentima postaje jasno da ti svemir vraća sve što pošalješ u njega i sve se vraća brže nego ikad prije i sve se kristalizira brže nego ikad prije i razumijem da nemam vremena da potklekujem na sitnicama u moru dobroga.

 



Jedna stari post:


Inspiracija ima tendenciju da me nalazi u najneobičnijim situacijama i najneobičnijim mjestima. Kunem se, uvijek dođe kad sam nesretan, nenaspavan, nespreman, nemiran, negativan,ili zbog nje postanem takav?                                                                  

Jutros se okomila na mene svom težinom i širinom.

Prosula se iz oblaka, ispod neba, pokrivajući svaku rupicu, svaki putić, svaku kuću, ulaz, lokvu, svaku cestu kojom sam danas prošao.Pratila od ulaza do ulaza, lupala o prozore, o krov, kvasila majicu, noge i kosu.

 

Danas je oko mene krojila metafore kao kad neko sa lahkoćom kroji haljine. Sa koncima, na vrhovima prstiju, upravljala sjećanjima, zaboravljenim trenucima, odlutalim mislima. Dovodila ih blizu, da se mogu osjetiti, zadržavala u magli, blizu na par koraka, ali dovoljno daleko da ih nikad ne ugledam.

Mogao sam osjetiti isčezle mirise, odsvirane zvukove, ohlađene dodire.

Dovukla je svu tugu koja je sa mene saprana u ovoj sobi, u ovoj kući, u ovom gradu. Dovukla je sva pitanja ikad postavljena.                                                                                

Sve sjene su se skupile u ovoj hladnoj sobi; inspiracija i dalje kucka o prozor, sliva se niz oluke, nadolazi u rijeci, kvasi travnjak, papuče pred ulazom, slučajnog prolaznika, krovove u daljini.

 

26.11.2017.

Could've been.

U knjizi koju čitam je četiri poslijepodne i sunce prelama mekano svjetlo preko Havane, misli bacam kroz prozor i gubim ih svega par metara od balkona jer i tu je četiri sata ali nema nikakvog svjetla osim ovog umjetnog sa izloga i prvljavih prozora i mrak je i neka neodlučna kiša pada i mrsko mi ih je tražiti u mraku, po hladnoći pa bježim nazad u sobu i vraćam se knjizi jer ipak su svoj šef i vratiće se kad im bude volja.

 

U knjizi žena svlači haljinu preko glave i vide joj se gaćice u procjepu između nogu, kosa je rasuta preko lica i preko vrata i ruke se klate u zraku i ne znajući gdje s njima gase svjetlo na šalteru i gube se pod čaršafom.

Još uvijek nema misli i pogled skrećem na lijevi monitor s kojeg me Lissie vodi u neke plavičaste sfere, tamo kroz rupe ozona i negdje prema zvijezdama. I trenutno me ne muči nemogućnost napuštanja ove vrste postojanja i trenutno se izgubila nemogućnost prelaska u neke druge, mističnije dimenzije i postepeno se probijam dalje i više ali pjesma završava i ja se vraćam na stolicu i migam zbunjeno dok se melodija lagano prenosi po sinapsama i luči negdje na lijevoj strani mozga i kola krvotokom.

 

Knjiga se slučajno zatvorila i ja se ne usudim napraviti nagle pokrete jer ne želim rastjerati izmaglicu milosti i magije koja se mota oko glave i misli se polagano vraćaju baš u neželjenom trenutku jer već mogu da vidim one gaćice u nečijim drugim rukama i ženu kako nestaje ispod postalje bez da prepoznam boju kose i bez da prebrojim madeže na vratu, niz leđa i po lijevom bedru, i postaje veoma tiho i osjećam kao neko koplje duboko u utrobi.

 

Lissie, do your magic!

 

 

 

 


Noviji postovi | Stariji postovi