RadarURL To flow like a river, and drift like a cloud. <body>

To flow like water, and drift like a cloud.











02.10.2018.

Svijet u mojim očima.


Danas sam se probudio kao u nekom novom jutru i ostao da ležim neodređeno vrijeme.

Prevrtao sam se lijevo i desno, podbacivao jastuke između koljena, ispod ruku, oko vrata, ležao na leđima, na stomaku, na lijevoj pa na desnoj ruci i svaki novi pokret je budio nit sna i prije nego što sam ih stigao uhvatiti, da ne odlete kroz rupice na roletnama, nestajale su u blagom šumu kiše i vjetra koji zavija sa druge strane bijele plastike.

Prvi put ove godine sam cvokotao zubima i gledao maglu oko zgrade s druge strane ulice, brojao sam crne ptice koje su oblijetale iznad nje i iz nekog razloga razmišljao o odlasku na jug, prema nekom suncu i plavom nebu i bijelim oblacima i palmi na nekoj pješčanoj plaži i mogao sam da vidim i djevice bijelih bedara koje bi donosile šarene koktele na pucketanje prstima.

Posmatrao sam parče šume u daljini koje se mirno, skrušeno predaje vjetru i kiši i snijegu koji neminovno dolazi, kako se javor ili jablan ili to ogromno, visoko, bjeličasto stablo uvija i izvija i proteže grane još jedan posljednji put prije nego ga opkoli magla i prije nego se u njegovu ispucalu koru uvuče mraz i na njegove ogoljene grane naslaže led i snijeg i objese ledenice.

Migam očima zbunjeno jer sam na momenat bio van komforta zatvorenih zidova i natkrivene glave i učinilo mi se da sam krajem oka negdje spazio miša u polju i vrtogalvom brzinom sručio se iz oblaka za njim, učinilo mi se da sam na momenat u nekom tamnom podrumu, u nekom kamenom podrumu gdje mi preko ivica usana curi neki tamni đem od šljiva i neki domaći, topli hljeb i hladno mlijeko kojeg dosipam iz posudice na malenom prozoru stare, drvene, škripave kuhinje.

Ali samo mi se učinilo, jer hladan parket pucketa pod bosim nogama i migoljim prstima i pokušavam se održati na petama jer hladnoća probija do kosti i cvokoćem nekim nezaustavljivim ritmom i grlim gole ruke i gola leđa i trpam ruke u lažne džepove.

Kako samo volim kišu i otvoreno sivo nebo iz kojeg pada i sijeva i puše i krajolik se oblikuje svakih par minuta, krajolik u kojem možeš tražiti obrise i likove životinja i random objekata iz okruženja.

Volim promatrati malena, mila stvorenja duge, svijetle kose kako otresaju višak snijega i presotale kapljice vode sa rukava i ramena i bedara, volim da ih gledam kako se zavlače u plišane, šarene dekice, dok se zamotavaju u prevelike, šarene, džempere iza kojih vire svojim ogromnim, tamnim očima dok se obrazi rumene i usne pucaju od crvenila i užarenosti, gola ramena, pramenove kose koji padaju u oči i koji se ugodno smjeste iza uha, vrhove prstiju, mekoću jagodica dok pretražuju lica i usne i žile na vratu i koščasta koljena.

Volim šarene čarape na pruge i nejednakost.

Volim prevelike šalice pune nekog crvenog, narandžastog, žutog čaja koji se isparava na krajevima stola, volim miris starih knjiga i poneki smijeh dok se čuje zvuk listanja stranica.

Volim tihe melodije veličanstvenih pjesama dok kiša lupka o prozor i oluk i dok sijeva u daljini i grmi u naletima, u taktovima, kao u pjesmi u šesnaestercu ili osmercu, pravilno, ustaljeno, umirujuće veličanstveno.

Volim ogoljena, šumovita brda, volim otvoreno nebo, volim pucketanje vatre, polja jagoda i malina i kupina, volim stare šumske puteve koji nikud ne vode i pečurke koje rastu u sjeni velikih stabala i opalo, trulo lišće.

Volim Jesen i sve što nosi sa sobom.