RadarURL To flow like a river, and drift like a cloud. <body>

To flow like water, and drift like a cloud.











04.12.2017.

Where is my mind?


Volim sva godišnja doba kao što volim sve ljude ali sa određenim uslovima i neke volim više, neke manje a neke vrlo teško u određenim situacijama.

Volim ljeto, vruće dane ali samo ako sam blizu neke vode.

Odrastao sam pored par rijeka i jedno jezero i ljeto vezujem sa plivanjem od jutra do kasnog poslijepodneva kad se izgladni i stomak se krene uvlačiti i vezujem ga sa brzom vožnjom bicikla za koje niko nije imao kočnice i svi smo imali identičan patern poderanih papuča, patika, čizama jer svi smo gurali desnu nogu između točka i rama bicikla i svi smo imali neke slične ogrebotine po laktovima i koljenima i leđima jer smo svi nekako padali na isti način i na skoro istim mjestima.

Kad se približi jesen zamirišu mi komšijini kukuruzi i jabuke i kruške i grožđe i trešnje i hašlame i zembelije i svo moguće voće koje raste na našim prostorima. Zamirisale su mi maline ove jeseni dok sam u Konzumu birao manje modifikovan paradajz i malo me ponijelo pa sam uspio vizualizirati strica kako stoji među ogromnim lozama i zaneseno priča o sitnim planovima i malo me štrecnulo negdje oko srca ali sanjam ga često i svaki put je nasmijan i svaki put se zabavlja s nečim i ruke mu više nisu prljave i odijlo mu je vječito plavo i čisto i uvijek je sto ljudi oko njega.

Jesen je kod kuće uvijek bila blaga, kišovita i šume su uvijek imale milion boja i oblika i često poželim da se izgubim u gajevima i da tražim kestene i bježim od lugara i baš mi ponekad fale priče o vještici koja živi na kraju šume u čiji dio se nikad nismo osudili ući.

Baš me interesuje da li je još uvijek živa i da li i sad straši djecu svojom pojavom i da li i sad prolazi kroz selo bez da pogleda ili da se pozdravi s nekim.

Jesen je odlazak kod djeda i nane i svježe kravlje mlijeko u jutro i džem od šljiva i čaj od šipka koji je nabran iza kuće ili po putu do kuće ili malina i soka od crne kupine ili kompota od breskve.

I onda dođe zima, ali baš nekako polako, ko u mumijevima, sjediš vani i smiješ se i trčkaraš uokolo i odjednom nekako zapuše i mama izlazi vani da kupi veš i po milioniti put te opominje da se ideš bolje obući i po prvi put poslušaš i tačno znaš da će sutra biti sve drugačije.

Pet puta provjeriš, pred spavanje, ali ništa ne pada i jasno vidiš zvijezde sa svog prozora ispod potkrovlja ali sutra se budiš i čuješ galamu pred kućom i auta koja prave zvuk ali se ne pomjeraju i skontaš da je tu, mahnito se dižeš iz kreveta i oči ti blješte jer sve je bijelo i nema ničeg osim bjeline koja je nepregledna i rijeka koja to sve presijeca i crvenkaste kućice u daljini i dim, tako mnogo dima iz svih tih ciglastih dimnjaka.

Svugdje se čuju lopate koje stružu ispred ulaza i miriše čaj iz kuhinje i mirišu jaja i svježe ispečeni kruh koji se još uvijek dimi ispod krpica i najlonskih vrećica i uzbuđeno trčiš do garaže i tražiš zimske čizme i gaziš po travi, praviš prve tragove oko ogoljenih jabuka i krušaka i čistiš naslage sa grožđa jer ne želiš da loze popucaju i podižeš pogled i vidiš kako snijeg pada sa drveća što su se nadvila nad kućom.

Zima mi je uvijek bila draga jer mnoge stvari vežem s njom, i prvi razred kad smo pješačili dok su granate padale negdje u daljini i nosili po cjepanicu u ruksaku jer nismo imali knjige a trebalo nas je nešto grijati i ludi učitelj koji je psovao i galamio i trčao po snijegu i plakao a onda napokon odlazio dalje kad bi nas vidio kako ulazimo u kuće, i mokre i hladne noge i dosadne školske dane u kojima ništa naučili nismo i čekali smo velike odmore kao proljetno sunce, i prvu srednjoškolsku ljubav s kojom stojiš ispred škole i po prvi put se držite za ruke i sedam je na večer i mir je i tišina je i snijeg pada, najveće pahuljice koje ste ikada vidjeli i pada toliko gusto da ne prijećujete stotine druge djece kako hrle kućama, prema autobusima prema autima prema kafićima, i svjetla su narandžasta i ljuljaju se pod vjetrom i sve ima ton neke romantične situacije i taj prvi poljubac se sprema negdje u stomaku, u koljenima i kako napušta prvobitna staništa ostavlja neko nemoć iza sebe i više ne znaš da li drhtiš od hladnoće, od uzbuđenja od isčekivanja ili svega skupa, ali nemaš mogućnosti da razmišljaš jer njene oči su sklopljene i osmijeh se navukao preko lica i ruka ti po automatizmu dodiruje njene hladne, rumene obraze i prepuštaš se momentu kojeg pamtiš čak 15 godina kasnije kao da se sinoć desio.

Ali tu nekako i staje svaka romantizacija zime jer snijeg u gradu je najgora moguća nepogoda; i fin je i magičan je dok pada ali tu staje svako uzbuđenje jer već satima kasnije će biti crn i prljav i sve će se pretvoriti u more žućkaste bljuzgavice i tako će da se zaledi i ostane tamo danima i da ti podapinje noge dok neko sunce ne ugrije, koje redovito dođe prekasno.