RadarURL To flow like a river, and drift like a cloud. <body>

To flow like water, and drift like a cloud.











28.11.2018.

Sneak attack.

Riječi su se jutros skovale negdje u vrhovima bjeline
koja je osvanula po okolnim brdima
i ništa ih ne može natjerati da pređu daljjinu
i da se ušuljaju u moja usta
i glume neke ispade
i izljeve emocija.
Jutros mi se neki stari glasovi motaju oko ušiju
i neki stari filmovi vrte pred očima
i ruke mi mahinalno traže kapute
i rukavice
i tople čarape
i šarene čizme
i noge me mahinalno vode prema dugom hodniku
i prsti hvataju vrata
i preda mnom se otvara blještavilo bjeline
i pune uši vikom
i drekom
i smijehom
i psovkom
i još smijeha;
Nostalgija je čudna boljka.
Da mi je samo da otresem snijeg s vrhova jabuka
i trešanja
i da uzmem lopatu
i počistim ulaz
i napravim tek najmanjem snješka
i da bacim grudvu
ili dvije
na djecu koja čekaju autobus.
fuck me.



13.11.2018.

Da mi je još jednom..



Nekako mi se tipična Jesen zavukla u kalendare,

na foru,

možda je bila skrivena u koverti koja se bijelila u sandučiću.

Ona tipična Jesen se zavukla negdje u mokre,

prljave cipele,

u tkanine džempera,

u šarene šalove

i rukavice bez prsta.

Prolila se iz šumskog voća ili vrećica pileće juhe,

ušuljala se iz ukusa meda i mirisa limuna,

možda iz šipka,

ili jabuka,

ili naranči,

ili mandarina s mora.

Nije baš bitno, je l’?

Misli mi se lijeno vuku preko hladnog parketa,

prostiru veš na balkonu,

čiste prljavu kuhinju,

namještaju jastuke po veličini a zatim spavaju ispod novog jorgana,

i čudno mi da ni kiša ne kvari njihovu koncentraciju,

ni vjetar što fijuka kroz pukotine prozora,

ni snijeg na planini,

ni ptice što lebde oko zgrade,

ni sijalica što treperi kasno u noći,

ni ljubičasti zidovi,

ni sat koji vječito pokazuje da je skoro jedanaest.

“Vise u zraku, obješene kao naranče.”

Smeđe, vlažno lišće bježi iz ogoljenih krošnji

i lokve vode su prostrte ispred zgrade

i usahnulo cvijeće se žuti pod posljednjim jesenjim suncem,

prije nego što se izgubi negdje iza polukružnih oblaka,

negdje u sivom nebu,

negdje iza bijelih vrhova u daljini,

prije nego sjeverac zatutri

i potjera mačke

i pse lutalice

i cigane što prose po ulicama.

 

 

 

 

 

 

11.10.2018.

Džepovi puni zvijezda.



Uporno zaboravljam da ne trebam pokušavati pisati

dok su mi slušalice čvrsto pripijene uz glavu

jer upravo tad proizvode najbogatije zvukove

i obmanjuju svaku misao koja se nađe u blizini koncentričnih krugova

apsolutnog blaženstva

jer melodije rezonuju negdje s bićem

u samom centru duše

koja se topi u valovima odmjerenih udara o bubanj

i šestu žicu na gitari.

I ne samo to;

počeo sam da osjećam fizičke simptome

zbog nemogućnosti da zapišem tačno tri rečenice

zbog kojih se budim u pola šest u jutro

ili u četiri u jutro

i zbog kojih nisam u stanju zaspati

sve do nekoliko minuta prije nego mobitel zavibrira

i valja mi ustati i ispuniti dan.

Ne znam zašto se tačno osjećam smeteno

i nepostojeće ispred te tri rečenice,

ne znam zašto ih doživljavam kao neke velikane

koji se trebaju urediti,

izoštriti i s apsolutnom preciznošću servirati

u neku općeprihvaćenu formu

i tako ih čitati i doživljavati.

Nekako osjećam da se prelijevaju preko klasičnih opisa

visokih stabala i kružnih krošnji

koji se njišu nad krivudavim putićima

ispod kojih djeca hvataju hlad

i škilje dok pokušavaju oboriti bodljikave plodove

iz zlatnih krošnji;

nekako mi se čini da je potrebno nešto modernije

i urbanije

da bi se osjetile i doživjele u pravom svjetlu, ali šta?

Pitam se kako bi to odradili neki od ovih ljudi

koji me sa podrugljivim osmijehom posmatraju sa polica,

ima li uopšte smisla okretati korice prema zidu,

to mi djeluje kao neki luđački poduhvat

ali ne mogu a da to ne napravim.

Naposlijetku,

uvijek bježim u dobro poznatu matricu,

u vjetar kroz otvoren prozor,

u spuštene roletne kroz koje se zrake probijaju i razlijevaju po zidovima,

u tiho pucketanje vatre

i nesvakidašnji ples plamena svijeće,

u odmjereno pomjeranje pramenova kose

i duge,

bijele prste negdje na koljenima,

na struku, u kosi,

u razumno blebetanje,

zastanem,

nastavim,

gledam uokolo i primjećujem pauka na zidu

i ptice na žici

i svjetla koja trepere iz izloga

i blještave reklame s pokvarenim pikselima,

nekako smušeno,

zamjenjujem stvarne rečenice suludim opisima koji ničemu ne služe

osim samima sebi.

 

I šta sad.

Opet je jutro

i opet je četiri sata

i opet ne mogu da spavam

i opet te iste tri rečenice kuckaju prstima po zidu

i klate se na zavjesi

i okreću one korice da me sa podrugljivim pogledima

svi zajedno odmjeravaju

i opet mi se krevet čini uskim

i opet mi neki nagli porast temperature ne da mira

i guram noge van pokrivača

i očekujem velike, crne kandže

i duge bijele zube da mi grickaju usijano meso,

ne mogu nazad u matrice klasične književnosti

i naučenog izražavanja,

ne mogu napred jer napred ne postoji;

ostaje mi da visim

bespomoćno prikovan

za konture svijeta koje čine te proklete tri rečenice.


Stariji postovi