RadarURL To flow like a river, and drift like a cloud. <body>

To flow like water, and drift like a cloud.











15.11.2017.

[1]-[2]-[3]

[1] Novembar uvijek počne jednako neugodno, baš svake godine.

Nekako uvijek u isto vrijeme kiša se dokotrlja preko planina i brda i vjetar je donese sa sjevera i munje i sijevanje tokom cijele noći, i tmurna jutra i prohladne večeri i tako danima bez predaha dok se ne nadoknadi za teško i vruće ljeto bez kapi.

 

Kasno je i zvučim pogrešno, jer sam gladan i jer je hladno i jer mi glava puca od bolova i bljeskova. Vodim te na sasvim pogrešno mjesto, pa da te ne smorim svim tugama koje mi se prepliću kroz prste i vuku me za rukav i skakuću po tastaturi protestvujući „izaberi mene, izaberi mene!“ htio bih te poštediti jeftinih emocija, jeftinih riječi i vratiti nas na početak.

 

Novembar nije uvijek najgori i ne započinje uvijek loše.

Nije baš uvijek kišovito i munjevito i ne sijeva baš svaku noć, čitavu noć.

Vjetar ne puše baš uvijek i nije toliko hladno, i jutra su dosta podnošljiva i svježa, ponekad čista, dosta čista od tih kiša i pusta od tog vjetra pomiješanog kišom.

Osim pokojeg taksija pored trotoara do kojeg dotrčavaju gospođe u visokim, crnim štiklama ili pokojeg penzionera s velikim smeđim kišobranima i kolicima koje vuku iza sebe ili guraju kroz blatnjave prolaze između zgrada ili djece koja pretrčavaju ulice na semaforima, ništa se uzbudljivo ne događa i ništa ne zapinje za krajeve oka i nema potrebe da okrećeš glavu i pokušavaš razaznati stare prijatelje, neprežaljene žene ili buduće ljubavnike.

Ne mirišu juhe s prozora više, ni pečene paprike ni kuhani kukuruzi, i niko ne puši na balkonima, i prozori su čvrsto zatvoreni.

 

Djevojka se budi u žurbi ali s oprezom i potpuno nesvjesna ludila koji se vani sprema spušta slušalicu telefona i kupi ključeve, mobitel, nešto novca, papirne maramice, zaključava stan iznenađujuće lako i spušta se niz stepenice.

Tek je počelo da pada i još postoji nada i čvrsto uvjerenje da će kiša stati, da se neće ovakvo vrijeme razvući preko cijelog dana, kroz vikend i da će dočekati iduću sedmicu na isti način, na mnogo gori način zapravo.

Čim je sjela u auto iznervirala se jer joj kosa već strši na sve strane i kovrdže na njenoj glavi, iako se svi kletu da su simpatične i prelijepe, su joj izgledale užasno i najteže je bilo prihvatiti da se ne može boriti protiv vlage.

Poželjela je da je hladno, da snijeg pada i da ima neku kapu s mačijim očima koje bi bile negdje na čelu ili nešto s malim, bijelim rogovima koji bi stršili na strane, negdje oko ušiju, ili da je ljeto i da sveže maramu oko glave i pokupi kosu u nju, ali niti snijeg pada, niti ima kapu, niti je ljetno sunce prži neumorno, ono što preostaje je nervoza i nezadovoljstvo koje se počelo nakupljati negdje u grlu i sprema se da pobjegne.

Na lijevoj strani ulice, ispod balkona, sjedi stari mačor Leon i gleda je pokvarenim okom.

Tako obično dan počinje, pomisli, i okrene ključ, auto zabruji a onda krene razmišljati kako da izbjegne ludilo koje se odigrava pred njenim očima.

Kiša pada toliko snažno da jedva vidi par metara ulice, a auta se skoro i ne pomjeraju ali trube punim intenzitetom, treba se probiti kroz sve to i doći do kancelarije na vrijeme, još samo treba da zajebe situaciju na poslu i može komotno da odustane od života.

Kolaju se misli i raste nezadovoljstvo i nervoza i sve se sprema da pobjegne ili kroz viku i dreku na vozače ili kroz suzice u kraju oka ili će da se slupa negdje u drvo i niko je neće pronaći dok ne bude prekasno.

Trudi se misliti pozitivno, racionalno, treba se vratiti do stana i čekati da sve prođe.

 

Treba da se vrati u stan jer on još uvijek spava i sve još miriše i sve je još toplo i još nije kasno da se dan izgubi negdje između neizbrojivih slojeva plahte i beskonačnog broja malih jastuka.

Još nije kasno da zagrije noge između njegovih i da pokupi kosu u neki neuredni repić i pusti ga da joj ocijedi kovrže u kosi svojim prstima, sve do jedne, i da ga pusti da je ubjeđuje da su lijepe, da su magične, da imaju svoju volju nastajanja i odlaženja, da mu dopusti da pojede crveno s usana i udahne parfem s vrata i članaka ruku, da pojede trešnje ili oguli mandarine, da se izgubi u dimu ili dubini prodornih, pohlepnih očiju.

 

Mačak Leon i dalje sjedi ispod balkona i gleda je.

Starica kupi cvijeće i izgleda dosta zabrinuto, roditelji trče trotoarom i vuku djecu za ruku dok u drugoj nose plave i ljubičaste i roze torbe.

Oluja se nadvila nad grad i prijeti da će ga preuzeti, potopiti.

 

Naša glavna junakinja zadihana stoji pred visokim, zelenim vratima i nespretnom rukom pokušava pogoditi ključaonu sa čije druge strane se čuju zvukovi klavira i miriše prva, jutarnja kafa i potpuno je nebitno što je oblak odlučio da se prelomi iznad glava i potpuno je svejedno što joj se glas prelama i nije dovoljno glasan da se razazna naredba, njene oči pokazuju na krevet i smješak se navlači na usne i ruke po automatizmu skidaju majice i otkopčavaju dugmad i tijelo za njima zaranja u plavičaste, satenske plahte.

 

[2] Ima jedan kutak u kraju sobe kroz koji mogu da prosmatraju nebo i visoke zgrade i vrhove krošnji jabuka, iz tog kuta sve djeluje zaljubljeno i sve djeluje lijepo, i litre vode koje hrle s neba i stotine munja koje marširaju prema gradu i sve su bliže i sve su glasnije, i vjetar koji kida grane i uči listove letu, sve djeluje lijepo, sve djeluje kao dobro uigrani ples ljubavnika sa dosta emocija, sa dozom ljutnje i velikom količinom predanosti.

 

Kosa preko lica zahtijeva lijeno pomjeranje ruke i sladak osmijeh i poneki šapat na uho i spoj jagodica prsta sa zadihanim prsima, talasi kose koja dolazi i dolazi i dolazi su kao talasi požude u donjem stomaku i zahtijevaju da se isprate poljubcima, da poljubci nikad ne prestanu, ali odahnimo malo.

 

Šta kažete da se vratimo na početak?

 

Juli je bio na izmicaju i temperature su rasle vrtoglavim brzinama, rijeke, bazeni i jezera su bila krcata ljudima, kao da se cijeli grad digao na noge i potrčao u planine.

Ništa nije pomagalo. Moglo se samo sjediti u hladu, ispred klime i čekati da dođu kiše.

Jedno poslijepodne, dok je šetala pored parka, vidjela je nekog kako leži u travi podignute ruke, prema nebu i slušala kako priča sa sobom.

-          Šta to radiš?

-          Nudim kraljevstvo.

-          Kome?

-          Suncu!

-          Zašto?

-          Da ode!

-          Gdje da ode?

-          Na drugu stranu galaksije.

-          Kao da bi to bilo dovoljno.

-          Sve ste vi krive!

-          Ko mi?

-          Žene!

-          Kako to?

-          Pa vidi te noge, i ja bih se nadvirio bliže da ih bolje vidim.

-          To nema nikakvog smisla, o čemu ti pričaš?

-          Nema veze.

To je bio najgluplji ulet koji je čula, ikad! ali iz nekog razloga nije joj izlazilo iz glave, ni riječi, ni pogled ni hladnoća s kojom je to rečeno ni blagi osmijeh koji je zračio samouvjerenošću.

Način na koji je gleda dok joj priča besmislice, način na koji bi je gledao da joj priča o sebi, o životinjama u Africi ili mogućnosti života na drugom planetu na kojem sunce ne pravi tolike probleme, dok joj objašnjava da sunce nije problem, da su gasovi problem, bože! sama sebi dosađuje, previše gleda vijesti ovih dana.

Kad ga je drugi put vidjela opet je pričao besmislice.

-          Čokolada ili vanilija?

-          Molim?

-          Čokolada ili vanilija, šta više voliš?

-          Vaniliju.

-          Stvarno?

-          Da.

-          Bože dragi, dobro.

-          Ne razumijem pitanje.

-          Nema veze, meni donesi čokoladu kad me idući put vidiš.

-          Zašto bi to napravila?

-          Jer ja ne volim vaniliju.

-          Previše se družiš sa suncem, na suncu, je l’ ti treba vode, ili pregled glave? Pričaš gluposti.

Opet se iznervirala i otišla, ali je već sutra šetala istom stazom, samo ovaj put pored njega u travi je bio mali frižider, nije mogla sakriti osmijeh. Izvadio je kuglu vanilije u maloj čašici s plastičnom kašičicom i stavio je u travu pored sebe. Sebi je izvadio bar pola kile čokolade i sa osmijehom je gledao.

-          Ti moraš da paziš na liniju. Te noge bi moble biti sve što imaš, ne znam.

-          Mrzim vaniliju.

Izgledalo je kao da razmišlja o nečemu mnogo ozbiljnom jer nije migao i nije disao i nije gledao u nju, gledao je kroz nju, a zatim je odlučno rekao:

-          Ne možeš dobiti čokolade.

-          Svakako ne bih uzela, imaš vode?

Kimnuo je glavom.

Dok je ispijala hladnu vodnu kap joj je pobjegla preko usne, niz vrat, preko kosti negdje u rame, nije skidao pogled sa te kapi vode, podigao je obrvu i izgledalo je kao da će nešto reći ali nije, vratio se na travu i počeo da broji nešto. Nije pitala šta, samo je pustila ljeto da je omami.

-          Stvarno?

-          Šta stvarno?

-          Nisam mislio da ćeš se vratiti.

-          Ni ja. Šta sad?

-          Pojma nemam, nisam mislio da ćeš se vratiti.

-          Da odem?

-          Ili da ostaneš?

-          Možda ipak da odem?

-          Hoćeš se vratiti?

-          Bio si više cool dok nisi bio zabrinut.

-          Nisam zabrinut, pitam da znam koliko vode da ponesem.

Ovaj put je ona otišla ne odgovorivši i smješeći se.

Koja idiotska situacija. Tražila je nekog da ispriča ali ko bi to razumio. Prijatelji bi rekli da je neki hipi, narkoman koji priča sa suncem i nosi sladoled od vanilije po parku, ali sva ta proračunatost i opreznost je pala u vodu kad se vratila da stavi još malo parfema. To je bio znak da nema baš mnogo kontrole nad sobom i svojim mislima i htjela je ići nazad.

Naravno, opet je bio tamo, jer ona nije znala da je to sve o čemu je razmišljao cijeli dan, da li će se vratiti i šta da joj ponese danas.

Nije mogla čekati i slušati sve pizdarije koje su dopirale iz njegovih usta pa je naprosto zavirila u mali, plavičasti hladnjak. Grožđe, voda, jabuke, kruške, sokovi, dva sendvića, čokoladica, dva sladoleda od čokolade i još hrpa drugih stvari.

-          Nisi znao šta da poneseš?

-          Ma ne. To je za večeras.

-          Šta je večeras?

-          Ništa.

-          Dobro.

-          Stvaro hoćeš da znaš?

-          Ne baš.

-          Dobro, svakako ću ti pokazati.

Pogledala ga je, ali nije ništa rekla.

-          Mislio sam da ćeš pasti na tu foru.

-          Zašto želiš da ostanem?

-          Ne moraš, ne želim, mislim više slatkog za mene.

Kad je pustio Jadransko more sa mobitela odlučila je da će ostati. Kad je počela da pjevuši odlučio je da želi da ostane.

Idućih dana su počeli da se gledaju bez govorenja i da se drže za ruku, ona je nastavila da bude slatka u svojem nespretnom hodu i veselom trčanju do kuhinje, on je bio heroj s ledom i uvijek je pogađao okuse i količine i pjesme, ona je nastavila biti lijepa i imati lijepe oči, i lijep smijeh, i lijep govor, i lijepe ruke, i lijepe noge, i lijep vrat i lijepe usne. Ponekad su spuštali roletne i ne izlazili danima, tražili su rečenice po knjigama i knjige po podu i gaćice u slojevima mirišljave posteljine.

 

 

 

                [3] Uvijek je bilo tako. Dječaci su se gubili pred njom i pokušavali dokazivati količine ljubavi i zaljubljenosti koju osjećaju a kad ne bi bili zadovoljni intenzitetom zahvalnosti uvijek bi odlazili, sve do jednog. I ništa nije tužnije i zastrašujuće nego gledati ljude kako odlaze, slušati ih kako te zovu glupom, bezobraznom, nezahvalnom, kad tvoje suze zove jeftinim suzama, i nema ništa teže nego kad ti sve nedostaje, kad je ljeto daleko, kad su haljinice neuredno spremljene u ormarima i gole noge i majice koje spadaju s ramena, tople noći pored rijeka i žestoka pića koja presijecaju momente vrijedne velikih plakata, skupih objektiva i mehaničkih tipki hipijevskih mašina za kucanje.

Negdje grana lupka o prozor i kiša odjekuje od limove automobila, hukti vjetar u naletima, odjekuje pjesma mirnom sobom i cijela situacija treba da tjera na maštu, na magiju ali on nije prestajao pričati i tjerao je magiju u ćoškove, da se skriva ispod smrdljivih majica i praznih, najlonskih vrećica, tjerao je lijepe situacije kroz pukotine parketa i ne znajući otkrivao kako sluša lošu muziku i gleda loše filmove i ne čita dobre knjige i da kad jede prenisko spusti glavu i ne istiskuje kaladont sa dna i ne podiže tasku nakon pišanja i ne leži u travi jer je zabavno i ne odmara od plivanja na sred jezera i ne preskače svaku petu pločicu i ne hoda po ivici trotoara i stazice u parku nisu lava koju treba izbjegavati i ne smišlja načine kako da je zadrži u krevetu, samo još malo.

 

Uvaljena u peškir sluša Noir songs sa random playliste, uvija se pred zvukovima i s ljubavlju prati tonove rukama, scena je dirljiva i magična ali nema nikog da je otkrije svijetu.

Vani pada kiša i nema nikog da proučava nove knjige na policama, nove okuse čajeva iz Indije, svi su negdje daleko, proučavaju neke druge sobe, neke druge krevete, neke druge ruke, otresaju svoje polomljene, crvene kišobrane pred nekim tuđim vratima, i žale se na muziku dok ih neke druge žene kritikuju.

 

"Sve bih dao za žensku ruku na meni noćas.

One smekšaju čoveka i onda ga ostave da sluša padanje kiše."

 

 


Stariji postovi