RadarURL To flow like a river, and drift like a cloud. <body>

To flow like water, and drift like a cloud.











11.10.2018.

Džepovi puni zvijezda.



Uporno zaboravljam da ne trebam pokušavati pisati

dok su mi slušalice čvrsto pripijene uz glavu

jer upravo tad proizvode najbogatije zvukove

i obmanjuju svaku misao koja se nađe u blizini koncentričnih krugova

apsolutnog blaženstva

jer melodije rezonuju negdje s bićem

u samom centru duše

koja se topi u valovima odmjerenih udara o bubanj

i šestu žicu na gitari.

I ne samo to;

počeo sam da osjećam fizičke simptome

zbog nemogućnosti da zapišem tačno tri rečenice

zbog kojih se budim u pola šest u jutro

ili u četiri u jutro

i zbog kojih nisam u stanju zaspati

sve do nekoliko minuta prije nego mobitel zavibrira

i valja mi ustati i ispuniti dan.

Ne znam zašto se tačno osjećam smeteno

i nepostojeće ispred te tri rečenice,

ne znam zašto ih doživljavam kao neke velikane

koji se trebaju urediti,

izoštriti i s apsolutnom preciznošću servirati

u neku općeprihvaćenu formu

i tako ih čitati i doživljavati.

Nekako osjećam da se prelijevaju preko klasičnih opisa

visokih stabala i kružnih krošnji

koji se njišu nad krivudavim putićima

ispod kojih djeca hvataju hlad

i škilje dok pokušavaju oboriti bodljikave plodove

iz zlatnih krošnji;

nekako mi se čini da je potrebno nešto modernije

i urbanije

da bi se osjetile i doživjele u pravom svjetlu, ali šta?

Pitam se kako bi to odradili neki od ovih ljudi

koji me sa podrugljivim osmijehom posmatraju sa polica,

ima li uopšte smisla okretati korice prema zidu,

to mi djeluje kao neki luđački poduhvat

ali ne mogu a da to ne napravim.

Naposlijetku,

uvijek bježim u dobro poznatu matricu,

u vjetar kroz otvoren prozor,

u spuštene roletne kroz koje se zrake probijaju i razlijevaju po zidovima,

u tiho pucketanje vatre

i nesvakidašnji ples plamena svijeće,

u odmjereno pomjeranje pramenova kose

i duge,

bijele prste negdje na koljenima,

na struku, u kosi,

u razumno blebetanje,

zastanem,

nastavim,

gledam uokolo i primjećujem pauka na zidu

i ptice na žici

i svjetla koja trepere iz izloga

i blještave reklame s pokvarenim pikselima,

nekako smušeno,

zamjenjujem stvarne rečenice suludim opisima koji ničemu ne služe

osim samima sebi.

 

I šta sad.

Opet je jutro

i opet je četiri sata

i opet ne mogu da spavam

i opet te iste tri rečenice kuckaju prstima po zidu

i klate se na zavjesi

i okreću one korice da me sa podrugljivim pogledima

svi zajedno odmjeravaju

i opet mi se krevet čini uskim

i opet mi neki nagli porast temperature ne da mira

i guram noge van pokrivača

i očekujem velike, crne kandže

i duge bijele zube da mi grickaju usijano meso,

ne mogu nazad u matrice klasične književnosti

i naučenog izražavanja,

ne mogu napred jer napred ne postoji;

ostaje mi da visim

bespomoćno prikovan

za konture svijeta koje čine te proklete tri rečenice.

02.10.2018.

Svijet u mojim očima.


Danas sam se probudio kao u nekom novom jutru i ostao da ležim neodređeno vrijeme.

Prevrtao sam se lijevo i desno, podbacivao jastuke između koljena, ispod ruku, oko vrata, ležao na leđima, na stomaku, na lijevoj pa na desnoj ruci i svaki novi pokret je budio nit sna i prije nego što sam ih stigao uhvatiti, da ne odlete kroz rupice na roletnama, nestajale su u blagom šumu kiše i vjetra koji zavija sa druge strane bijele plastike.

Prvi put ove godine sam cvokotao zubima i gledao maglu oko zgrade s druge strane ulice, brojao sam crne ptice koje su oblijetale iznad nje i iz nekog razloga razmišljao o odlasku na jug, prema nekom suncu i plavom nebu i bijelim oblacima i palmi na nekoj pješčanoj plaži i mogao sam da vidim i djevice bijelih bedara koje bi donosile šarene koktele na pucketanje prstima.

Posmatrao sam parče šume u daljini koje se mirno, skrušeno predaje vjetru i kiši i snijegu koji neminovno dolazi, kako se javor ili jablan ili to ogromno, visoko, bjeličasto stablo uvija i izvija i proteže grane još jedan posljednji put prije nego ga opkoli magla i prije nego se u njegovu ispucalu koru uvuče mraz i na njegove ogoljene grane naslaže led i snijeg i objese ledenice.

Migam očima zbunjeno jer sam na momenat bio van komforta zatvorenih zidova i natkrivene glave i učinilo mi se da sam krajem oka negdje spazio miša u polju i vrtogalvom brzinom sručio se iz oblaka za njim, učinilo mi se da sam na momenat u nekom tamnom podrumu, u nekom kamenom podrumu gdje mi preko ivica usana curi neki tamni đem od šljiva i neki domaći, topli hljeb i hladno mlijeko kojeg dosipam iz posudice na malenom prozoru stare, drvene, škripave kuhinje.

Ali samo mi se učinilo, jer hladan parket pucketa pod bosim nogama i migoljim prstima i pokušavam se održati na petama jer hladnoća probija do kosti i cvokoćem nekim nezaustavljivim ritmom i grlim gole ruke i gola leđa i trpam ruke u lažne džepove.

Kako samo volim kišu i otvoreno sivo nebo iz kojeg pada i sijeva i puše i krajolik se oblikuje svakih par minuta, krajolik u kojem možeš tražiti obrise i likove životinja i random objekata iz okruženja.

Volim promatrati malena, mila stvorenja duge, svijetle kose kako otresaju višak snijega i presotale kapljice vode sa rukava i ramena i bedara, volim da ih gledam kako se zavlače u plišane, šarene dekice, dok se zamotavaju u prevelike, šarene, džempere iza kojih vire svojim ogromnim, tamnim očima dok se obrazi rumene i usne pucaju od crvenila i užarenosti, gola ramena, pramenove kose koji padaju u oči i koji se ugodno smjeste iza uha, vrhove prstiju, mekoću jagodica dok pretražuju lica i usne i žile na vratu i koščasta koljena.

Volim šarene čarape na pruge i nejednakost.

Volim prevelike šalice pune nekog crvenog, narandžastog, žutog čaja koji se isparava na krajevima stola, volim miris starih knjiga i poneki smijeh dok se čuje zvuk listanja stranica.

Volim tihe melodije veličanstvenih pjesama dok kiša lupka o prozor i oluk i dok sijeva u daljini i grmi u naletima, u taktovima, kao u pjesmi u šesnaestercu ili osmercu, pravilno, ustaljeno, umirujuće veličanstveno.

Volim ogoljena, šumovita brda, volim otvoreno nebo, volim pucketanje vatre, polja jagoda i malina i kupina, volim stare šumske puteve koji nikud ne vode i pečurke koje rastu u sjeni velikih stabala i opalo, trulo lišće.

Volim Jesen i sve što nosi sa sobom.

 

 

25.05.2018.

Pokušaj telepatije, 2.

“Vjeruj mi, ja u šta god uložim, na kraju ostavim.”

“Misliš, kad je tehnologija u pitanju ili život generalno?”

“Generalno, nažalost, sve ostavljam. Ne mogu da me nešto veže i kad vidim da me nešto privlači, ja se odmaknem. Ne valja mi to, da ti ne pričam dalje, ali ne znam drugačije funcionisati.”

“Zar se to može opisati kao funkcionisanje? Ali znam o čemu pričaš, ja sam i još gori, jer kad vidim da bi me nešto moglo zanimati ili da bih u nečemu mogao biti dobar ja ni ne pokušam. Zašto bih to radio kad znam da mogu, šta je zabavno u tome? Ali u drugu ruku, previše sam lijen i nezainteresovan da pokušam bilo šta drugo. Zato spavam, i svaki put kad se alarm oglasi treba mi par trenutaka da razmislim i odlučim, da li ću udariti snuzz ili ću se trgnuti i skočiti na noge. Kako znam za sebe u tom sam međustanju.”

 

Smijeh se širio krvotokom, lagano, kao jutarnje sunce koje se prostire preko cvjetnih poljana, ispunjavao je nešto unutra, neki dio tijela koji možda nije opipljiv i za koji se ne zna krvna grupa ali je udarao jače i bio glasniji od bilo kojeg organa opisanog u knjigama o biologiji i anatomiji.

 

“Sad mi je cilj vratiti se, a i to kad ispunim dosadiće mi.”

“Hoće. Tu je užasno, ništa osim politike i poremećenih navijača nema.”

“Bolest. Ja zapravo ne znam šta želim. Mislim, hoću slobodu i nikakav teret.

“Kakvu vrstu slobode?

“Unutarnji mir. Volim gužvu i buku, ali da je tek u blizini.”

“Kao kad je TV upaljen ali ga ne gledaš?”

“To.”

“Neko da šuška oko tebe a da te ne smara svojim postojanjem?”

“Ja samo kad pričam o toj slobodi, adrenalin me preplavi. Great minds think alike.”

“I onda ti nećeš na kafu samnom. Dakle, ne bi riječi progovorili.”

 

Još kilo smijeha.

 

“Sigurno.”

“Ne bi ni za istim stolom sjedili, kao da je to problem.”

“To bi bila najmegaultragiga kafa ikad.”

“Ali ko tebe ne zna. Sigurno bi krišom neki slatkiš pokazivala i mamila me da priđem za sto, a sve u fazonu, ne gledaj me, ne obraćaj mi se.”

“Gdje ja to da radim, ne znam o čemu pričaš, ja sam divna.”

 

Zločesti pogled se gubi negdje u sivilu.

 

Pokušaj telepatije.

Kasno je poslijepodne i sparina je na vrhuncu svojeg postojanja, baš tu u ovom gradu, baš u toj ulici, baš u tom dijelu grada, kad se stranci ne čuju i kamen ne odjekuje stranim jezicima i nekim čudnim naglascima i kad se mirisi raziđu ili ispare negdje u plavičasto nebo.

Kad se nene i djedovi povuku u hladovinu i zapale ustanjeni duhan koji obara s nogu samo mirisom i kad se vjerni kupci upisuju u teku za dug po lokalnim birtijama jer samo alkohol razbija monotoniju i težinu koja pritišće iz svake pukotine starih, socijalističkih betonskih zidova.

Kad su kamene stepenice prazne i klate se na siluetama zelenkastih ograda sa kojih se boja ljušti u rekordnim brzinama i kad se zgrade dižu visoko iznad užarene zemlje i sasušene trave iz koje su i bube izbjegle jer, zaboga , vrućina ne mari ni za najsitnije i najkrhije živote.

Kako proicirati sliku nekih visokih nogu, otkrivenih negdje do koljena, kako oslikati žutilo haljine i vjetar koji je njiše u naletima i kako tačno zamisliti savršenstvo pramena kose koje se mota oko glave i umor ruke koji je preizražajan samim postojanjem a pogotovo da se ide ganjati uokolo sa pomenutim pramenom kose koji se razigrano leprši na spomenutom vjetru.

Možda da proicira neke korake oko debelih stabala i njihovog hlada ili pretrčavanje ceste ispred velikih, žutih autobusa tamo gdje je bijela linija najdeblja i najduža ili preskakanje nekih lokvica i pukotina na trotoarima ili zaobilaženje automobila na pomenutim trotoarima?

Možda je lakše zamisliti i prenijeti u njenu glavu zvuk zastarjelog voza ili zvuk kiše koja pada svakog Utorka u ovom gradu?

Možda da proicira hladnoću vode i zelenilo rijeke ili hladne vjetrove na brdu iznad spomenutog grada?

Pokušaj telepatije, uspio?

 

Ko će znati.

Ali biti u mogućnosti smijati se nemogućim šansama i oživjeti nemogući svijet negdje iza zjenica, ispuniti biće shvatanjem i spoznajama koje se nikad nisu odigrale, to je ono što nam omogućuje mirno spavanje u vlastitim kovčezima.

 

Ali ja znam, kao tvorac ove priče, pokušaj telepatije je uspio!

Iza smeđih zjenica se odvija najmegaultragiga scena ikad viđena; već po treći put inzistira da sjedi negdje bliže, možda samo jedan ili dva stola bliže, ali imaginarni kafić je prazan i mogu da se premještaju na prazne stolice i za prazne stolove do kraja vremena i da piju kafe i sok od narandže.

 

Preskačem nekoliko momenata ali ukratko, nadolazi onaj pomenuti smijeh od ranije i vraća se ono zločesto u oči, otpije gutljaj i poliže rub čaše i kaže sa nekim krajnje zadovoljnim tonom glasa:

“Eto, kao da smo se poljubili.”

“Ne, bilo bi tako kad bih otpio još jednom.”

“Pij.”

“A šta ćemo onda raditi na toj prvoj kafi?”

 

Taj osmijeh i sjaj u očima zna da uzme maha i da tjera ljude da sanjaju i da se pitaju i da osvježavaju svjetove i samo u jednom zalasku sunca da omekšaju dušu i rasplamsaju želju i nadanja.

 

“Ne mogu ja s tobom pričati, fale mi riječi.”

“Ja kad god sam oko tebe izgledam kao debil jer ne mogu sklopiti usne i obrazi me bole od smijanja.”

“Je l’ voliš pecati?”

“Da!”

“Igraš li bilijar?”

“Slabo, igrao sam nekad davno.”

“Naučiću te par poteza.”

“Onako filmski, staćeš iza mene da mi pokažeš šta s kukovima i ostalo?”

Još smijeha i neodobravanja pokretom glave lijevo-desno nekoliko puta.

                            

“Nebitno, igraćemo nešto drugo.”

“Znaš, ti imaš tu neku sposobnost da izvučeš iz mene ovakve gluposti na koje sam već odavno zaboravio. Ne ponašam se ja uvijek i sa svima ovako.”

“Ne mogu se prestati smijati.”

“Također.”

“Je l’ možemo na toj kafi ne sjediti za istim stolom negdje na suncu?”

“Ja sam tako ljubomoran na to sunce.”

“Zašto?”

“Jer mu se veseliš, jer hoćeš da ležiš na suncu, da ti miluje lice i kapke i jer ti oči svijetle kad ga ugledaš i jer su još ljepše kad ode.”

“Debil.”

“Kako god..”

 

I kao da su ti imaginarni stolovi tu i kao da je to sunce negdje visoko na nebu, žarko, žuto, klati se nad glavama i tjera znoj u dlanove.

 

“Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!”

“Ne možeš glasnije? Pička ti materina!?”

“Hvata me tuga..”

“Pa bježi kad galamiš?”

“mhm”

 

Da je ovo neka scena iz filma završila bi kao zrake sunca u kosi, kao snovi što lebde u zraku, kao mrvica svjetlosti u zjenici oka u pet u jutro kad se mekana zora prikrada kroz rupice spuštenih roletni, da je ovo neka scena iz filma ona bi stajala visoka u crnoj haljini na tačkice i klatila nogu na vrhu prstiju i ruka bi visila negdje oko struka i gledala bi ravno u objektiv kamere s blago nagnutom glavom i blago iskrivljenom usnom u kojoj bi se krio nesvakidašnji osmijeh i oduzimala bi dah i otimala bi riječi i dovlačila bi nemir negdje u predjelu srca ili neke arterije koja bi ubrzavala strujanje krvi kroz vene.

Ali ovo nije film i sunce neće doći još neko vrijeme i zora se još nije ni probudila a moj glas je slab i tih i nemoćan protiv tuge koja hoda po sobi i raspršuje magiju iz treperećih sijalica i lupa vratima i kvari ritmove muzike i ja preciznim udarima po tastaturi bježim na novu stranicu i započinjem cijeli novi paragraf o kupnji stola i dvije stolice u obližnjem dućanu, o liftu za koji mu je rečeno da ne radi i dvosatnom penjanju uz stepenice, o krovu sivkaste zgrade, o hladnoj lubenici i bacanju košpica na slučajne prolaznike, o velikim, crvenim trešnjama i balonima punim vode koji lete visoko u plavkasto nebo prije nego se sruče na vreli pločnik vrtoglavim brzinama i tjeraju ljude da skaču i vrište i psuju gledajući kroz guste krošnje, bježim na novu stranicu na kojoj me čekaju mirišljave kafe u ranim jutrima i kolutovi dima u polu-mračnim prostorijama i loši mirisi iz kuhinje nakon pokušaja slijeđenja komplikovanih recepata.

 

 


Stariji postovi