RadarURL To flow like a river, and drift like a cloud. <body>

To flow like water, and drift like a cloud.











07.12.2017.

Summertime.


Jedno ljeto smo bili na Uni, a Una je jako, ali jako lijepa rijeka, čista, plava, bistra, brza, sa milion brzaka i slapova i dubina i drveća koje raste po sred rijeke, po obalama i milion riba se bori koja će da uhvati insekte koji plutaju na površini.

Bilo je sred ljeta i temperature su bile velike i sunce je pržilo kožu ali onako fino, da dobiješ neki blagi ten, da dobiješ neku blagu sunčanicu, da te opali kao da si pomalo pripit i da se u daljini sve leluja i da se šume i slapovi okreću oko tebe.

Bilo je mnogo ljudi a naša grupa se smjestila za veliki sto negdje u sredini parka.

Bile su dvije ogromne klupe i taj veliki sto napravljen od nekog kvalitetnog drveta. Svako je izvadio nešto hrane, pića, karte, radio, muziku, kupaće kostime, kreme za sunčanje, stolice za sunčanje, knjige, pištolji na vodu, baloni.

Sve je bilo krcato i u milion nijansi, crvene, žute, bijele, crne, smeđe.

Neki ljudi su igrali košarku, neki nogomet, neki su se dobacivali frizbijem, neki su igrali tenisa, neki su se igrali sa psima, sa djecom, sa školskim prijateljima.

Trava je bila pokošena i uredna, nigdje nije bilo smeća, nije bilo stvari za koje bi se moglo oplesti i preko kojih bi se moglo pasti, i sve je odisalo nekim veseljem, zabavom, dječijim urlicima, zabrinutim usklicima.

Preko brdašca se čuo cijeli skup ljudi koji navijaju i galame glasno ali veselo.

Tamo se ringišpil vrtio i mirisala je šećerna vuna i velike šarene lizalice i sladoled iz aparata i zamrzivača i mirisala je pečena piletina, janjetina, povrće sa žara i kruh i pite ispod saća, između ostalog.

Dok sam šetao po ivici ade prepoznao sam nekoliko ljudi ali nikome se nisam javio, vješto sam se provlačio između drva i redova živice i grupica ljudi, u jednom momentu sam čuo nekog da me doziva ali sam se pravio da ne čujem i samo sam ubrzao korak i pobjegao negdje u zarasloj travi, baš pored rijeke, i vrlo spretno sam pratio malu, usku stazicu koja me odvela dalje od svih i tek poneki par je sjedio pod drvećem, u hladu, po nekim kariranim dekicama, neki su se ljubili, neki su se smijali i razgovarali, neki su se svađali.

Po običaju, stavio sam slušalice na uši i pustio muziku.

Osjećao sam se kao u nekom filmu u kojem se slike vrte i niko ništa ne govori i ne donose se nikakvih zaključci. Samo sam koračao i promatrao malo uvojke i zemlju koja se ponekad otisne u plavetnilo rijeke i poneku djecu koja bacaju komade kruha na površinu vode i uzbuđeno traže najveće ribe koje se  zalete da pojedu isti komad.

Kad sam izašao na čistinu shvatio sam da hodam po fudbalskom terenu ali nikog nije bilo tamo i zemlja je na nekim dijelovima popucala od vrućine i crvenkasta prašina se raspršivala pod povjetarcem ali krajem oka sam primijetio vrhove koševa, bijele i zahrđale, i loptu koja je poskakivala i odbijala se od te table.

Bio sam znatiželjan i krenuo sam tim pravcem.

Prvo sam ugledao ruke koje bacaju tu loptu i crnu narukvicu od kože i crvenkastu maramu skupljenu i svezanu na drugoj ruci. Bile su duge i bijele, porculanski bijele i prsti su stalno bježali preko lica, iza uha, prsti su gurali pramenove plavkaste kose iznova, i iznova, i iznova, čudio sam se kako ta radnja nije naporna i kako ne poludi od beznačajnosti iste.

Nosila je bijelu majicu bez rukava i jedno rame joj je bilo otkriveno, nosila je neki šorc od tekstila, poderan i prljav od iste one crvenkaste zemlje.

Na sred stomaka je bio otisak lopte i fleka je upadala u oči jer je bila crvena i razmazana.

Bila je iznimno lijepa.

Stajao sam neko vrijeme i posmatrao je kako izrazito smotano pokušava da ubaci tu loptu kroz obruč ali joj nije polazilo za rukom i čekao sam da makne osmijeh s lica ali se to nije desilo. U jednom od tih momenata sam skupio hrabrosti ili dovoljno gluposti da kažem, da je pitam da li je možda razmišljala kako to nije sport za nju, iznenađeno me pogledala i kao da je  uvrijeđena spustila je loptu, dohvatila papuče i krenula prema hladu.

Sjela je na klupu ispod drveta i otpila veliki gutljaj vode.

Poprilično nesigurno sam prišao lopti, uzeo je u ruku, odmaknuo se previše nego što sam trebao od koša i bacio, potpuni promašaj, nisam ni tablu pogodio.

Sreća pa je bilo vruće i lice mi je već bilo crveno jer da je bilo neko drugo godišnje doba i da je manje škiljila od bjeline i vrućine vidjela bi kako mi lice mijenja boju i kako mi samopouzdanje isparuje kroz crvene obraze i crvene uši i kako mucam na jednostavnim pitanjima.

Smijala se glasno i nije skretala pogled.

Uzeo sam loptu još jednom i pokušao ponovo, sa istim rezultatom.

Par trenutaka kasnije sjedio sam na klupi pored nje i brisao znoj sa čela, sa ruku, sa lica, sa vrata i trljao ga kroz kosu.

I dalje me gledala i baš kao prvi put kad smo se vidjeli, protrljala je ruku kroz kosu i nasmijala se kako glupo izgledam i već sam znao da će mi prebaciti i da će mi objasniti zašto se više nikad ne bih trebao šišati.

Uho mi je odzvonilo od poljubca a zatim se naglo digla na noge i krenula koračati prema vodi, nije zastala ni na sekund, voda se zapjenila dok su joj se noge probijale kroz plićak, spustila se skoro na koljena i bacila naprijed, zaronila a zatim se opet pojavila par metara dalje.

Micala je vodu iz očiju i škiljila ali osmijeh je i dalje bio prisutan.

Sjeo sam na ivicu dasaka, skinuo obuću i zaburio noge do koljena.

Doplivala je do mene i uhvatila se za lijevu nogu i počela me vući, i mada sam odbijao i govori da neću i da je glupa i da me pusti na miru, već minut kasnije skidao sam majicu i skakao za njom.

U ruku mi je stavila svoju bijelu majicu i zatim nestala ispod vode pa se pojavljivala dalje u dubljoj vodi, bliže slapovima a najzad se popela na veliki kameon oko kojeg se voda prelamala i pretvarala u pjenušavu bjelinu.

Taj dan nismo pričali o onom što se desilo na maturi ni o tome da ćemo studirati u različitim gradovima ni da li je to zadnji put da se vidimo to ljeto. Gađali smo se balonima punim vode i pištoljima na vodu i bacali po plićacima i plivali do bližih i daljih slapova i sjedili u hladu i sušili na suncu i ležali na koljenima i brojali ožiljke na koljenima.

Zadnji poljubac smo podijelili na drvenom doku.

Ostala je ležati na suncu dok je noge brćkala u vodi i upijala sunce.

Nagnuo sam se nad nju i zastao na momenat i pokušao upiti svu ljepotu sivih očiju i nekoliko pjegica ispod lijevog obraza.

Sreo sam je u gradu još jednom to ljeto, stajali smo nasuprot jedno drugog, nosila je plavkastu ljetnu haljinu, nije htjela da se zadrži. Još jednom mi je prošla rukom kroz kosu, nasmijala se i nastavila koračati.

 

 

 

04.12.2017.

Where is my mind?


Volim sva godišnja doba kao što volim sve ljude ali sa određenim uslovima i neke volim više, neke manje a neke vrlo teško u određenim situacijama.

Volim ljeto, vruće dane ali samo ako sam blizu neke vode.

Odrastao sam pored par rijeka i jedno jezero i ljeto vezujem sa plivanjem od jutra do kasnog poslijepodneva kad se izgladni i stomak se krene uvlačiti i vezujem ga sa brzom vožnjom bicikla za koje niko nije imao kočnice i svi smo imali identičan patern poderanih papuča, patika, čizama jer svi smo gurali desnu nogu između točka i rama bicikla i svi smo imali neke slične ogrebotine po laktovima i koljenima i leđima jer smo svi nekako padali na isti način i na skoro istim mjestima.

Kad se približi jesen zamirišu mi komšijini kukuruzi i jabuke i kruške i grožđe i trešnje i hašlame i zembelije i svo moguće voće koje raste na našim prostorima. Zamirisale su mi maline ove jeseni dok sam u Konzumu birao manje modifikovan paradajz i malo me ponijelo pa sam uspio vizualizirati strica kako stoji među ogromnim lozama i zaneseno priča o sitnim planovima i malo me štrecnulo negdje oko srca ali sanjam ga često i svaki put je nasmijan i svaki put se zabavlja s nečim i ruke mu više nisu prljave i odijlo mu je vječito plavo i čisto i uvijek je sto ljudi oko njega.

Jesen je kod kuće uvijek bila blaga, kišovita i šume su uvijek imale milion boja i oblika i često poželim da se izgubim u gajevima i da tražim kestene i bježim od lugara i baš mi ponekad fale priče o vještici koja živi na kraju šume u čiji dio se nikad nismo osudili ući.

Baš me interesuje da li je još uvijek živa i da li i sad straši djecu svojom pojavom i da li i sad prolazi kroz selo bez da pogleda ili da se pozdravi s nekim.

Jesen je odlazak kod djeda i nane i svježe kravlje mlijeko u jutro i džem od šljiva i čaj od šipka koji je nabran iza kuće ili po putu do kuće ili malina i soka od crne kupine ili kompota od breskve.

I onda dođe zima, ali baš nekako polako, ko u mumijevima, sjediš vani i smiješ se i trčkaraš uokolo i odjednom nekako zapuše i mama izlazi vani da kupi veš i po milioniti put te opominje da se ideš bolje obući i po prvi put poslušaš i tačno znaš da će sutra biti sve drugačije.

Pet puta provjeriš, pred spavanje, ali ništa ne pada i jasno vidiš zvijezde sa svog prozora ispod potkrovlja ali sutra se budiš i čuješ galamu pred kućom i auta koja prave zvuk ali se ne pomjeraju i skontaš da je tu, mahnito se dižeš iz kreveta i oči ti blješte jer sve je bijelo i nema ničeg osim bjeline koja je nepregledna i rijeka koja to sve presijeca i crvenkaste kućice u daljini i dim, tako mnogo dima iz svih tih ciglastih dimnjaka.

Svugdje se čuju lopate koje stružu ispred ulaza i miriše čaj iz kuhinje i mirišu jaja i svježe ispečeni kruh koji se još uvijek dimi ispod krpica i najlonskih vrećica i uzbuđeno trčiš do garaže i tražiš zimske čizme i gaziš po travi, praviš prve tragove oko ogoljenih jabuka i krušaka i čistiš naslage sa grožđa jer ne želiš da loze popucaju i podižeš pogled i vidiš kako snijeg pada sa drveća što su se nadvila nad kućom.

Zima mi je uvijek bila draga jer mnoge stvari vežem s njom, i prvi razred kad smo pješačili dok su granate padale negdje u daljini i nosili po cjepanicu u ruksaku jer nismo imali knjige a trebalo nas je nešto grijati i ludi učitelj koji je psovao i galamio i trčao po snijegu i plakao a onda napokon odlazio dalje kad bi nas vidio kako ulazimo u kuće, i mokre i hladne noge i dosadne školske dane u kojima ništa naučili nismo i čekali smo velike odmore kao proljetno sunce, i prvu srednjoškolsku ljubav s kojom stojiš ispred škole i po prvi put se držite za ruke i sedam je na večer i mir je i tišina je i snijeg pada, najveće pahuljice koje ste ikada vidjeli i pada toliko gusto da ne prijećujete stotine druge djece kako hrle kućama, prema autobusima prema autima prema kafićima, i svjetla su narandžasta i ljuljaju se pod vjetrom i sve ima ton neke romantične situacije i taj prvi poljubac se sprema negdje u stomaku, u koljenima i kako napušta prvobitna staništa ostavlja neko nemoć iza sebe i više ne znaš da li drhtiš od hladnoće, od uzbuđenja od isčekivanja ili svega skupa, ali nemaš mogućnosti da razmišljaš jer njene oči su sklopljene i osmijeh se navukao preko lica i ruka ti po automatizmu dodiruje njene hladne, rumene obraze i prepuštaš se momentu kojeg pamtiš čak 15 godina kasnije kao da se sinoć desio.

Ali tu nekako i staje svaka romantizacija zime jer snijeg u gradu je najgora moguća nepogoda; i fin je i magičan je dok pada ali tu staje svako uzbuđenje jer već satima kasnije će biti crn i prljav i sve će se pretvoriti u more žućkaste bljuzgavice i tako će da se zaledi i ostane tamo danima i da ti podapinje noge dok neko sunce ne ugrije, koje redovito dođe prekasno.

 

04.12.2017.

Noćna maštarija [1]



Baš je cool kad su sve roletne u sobi spuštene ali se svjetlost svejedno uspije nekako uvući između rupica i otvora i pokvarenih dijelova, ali samo ponekad, kad neko veliko auto prođe ili kamion ili neki kasni autobus u kojem ljudi već skoro spavaju i ništa im ne znače narančaste rasvjete ni snijeg što pada po prvi put ove godine ili ih bude iz uljuljanosti i nekog osjećaja lebdenja ako tek dolaze u grad, i kad je u sobi mrkli mrak, i veoma je tiho, baš je cool jer osjeti se svaki kraći i duži dah i duboki uzdah i pomjeranje noge u lijevo i ruke i čuje se čak i kosa koja pada po jastuku ili dok klizi preko prsta koji je miče s lica, s usana, koji je miče s vrata da mu se može prići.

U takvim noćima baš je cool kad svjetlost se probije i obasja posteljinu, i jastuke i glave što vire ispod nekih velikih deka i jorgana i kad se ne vide oči ali znaš da su tu i da te gledaju s žeđu i s apetitom i ne vidiš usne ali znaš da ih grize i da željno isčekuje da osjeti tvoje i da se spoje i da ih nahrani vlažni jezik, topli jezik i da se pobrine za onaj zarobljeni osjećaj ludila u vratu i da zadrži uzdah koji se zaleti negdje iz peta, iz same kičme, iz dubine njedara, da ga zarobi u maršu i ne dozoli da pobjegne u svoj svojoj snazi i brzini i silini pa izađe kroz škripave zubi i stisnute šake i prigušene usne i čvrsto sklopljene oči a onda pobjegne negdje u kosu koja se prosipa po jastuku i bježi negdje iznad glave gdje se prepliće s pristima i rukama koje se izvijaju i hvataju konture kreveta.

Baš je cool kad se po sobi razlije milion zvijezda iz jedne od igračaka koja baca umjetno svjetlo po zidovima, plafonima i licima i kad se to izmiješa sa osjećajem koji kola tijelom i vrti ti se u glavi i vrti ti se u grudima i vrti ti se u stomaku i oduzima ti noge i oduzima ti moć razmišljanja i ništa drugo ne preostaje nego da se predaš i da se izgubiš u odmjerenim, laganim dodirima.

 


Stariji postovi